|
2014-08-23
EUROPSKI I HRVATSKI DAN SJEĆANJA U MRTVOM JARKU 2014.
U općini Suhopolje na istočnim obroncima Bilogore na području sela Trapinske, blizu sela Bukove, iznad Mrtvog jarka održan je središnji Spomen Virovitičko-podravske županije kojim je obilježen Europski i hrvatski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Prigodne govore održali su načelnik općine Suhopolja – Marijan Brlek, predsjednik Udruge Hrvatski domobran Virovitica i Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava podružnica Virovitica – Vlatko Ljubičić, župan Virovitičko-podravski i predsjednik Hrvatske zajednice županija – Tomislav Tolušić, te saborski zastupnik – Josip Đakić. Nakon toga su izaslanstva
Vlatko Ljubičić: GOVOR U MRTVOM JARKU 2014.„HRVATI MORAJU SAMO KLIMATI GLAVOM“
Poštovane Gospođe i Gospodo, dobro došli na istočne obronke Bilogore iznad Mrtvog ili mrtvačkog jarka, koji se tako zove zbog tragedije koja se ovdje dogodila. Dobro došli na središnji Spomen Virovitičko-podravske županije kojim obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Budući da je ovo hrvatska zemlja i država, sjećamo se prije svega njenih žrtava i tragedija pa ovaj dan možemo nazvati i hrvatskim danom sjećanja. Prema svjedočanstvu svećenika Bože Vukoje u nedjelju iza Velike Gospe u blizini sela Trapinske poklano je 176 zarobljenika. Dakle, otprilike u ovo vrijem i na ovom prostoru. Zbog vremenske podudarnosti datuma ovoga pokolja i 23. kolovoza, Europskog dana sjećanja, opravdan je izbor ovog mjesta kao središnjeg županijskog obilježavanja Europskog dana sjećanja. Osim toga probnim iskapanjem ovdje su pronađeni posmrtni ostatci žrtava, a i zbog nekih drugih razloga opravdan je održavanje ovog našeg Spomena na ovom mjestu. Mrtvi jarak je mučilište, stratište i grobište žrtava hrvatskog stradanja poznatog kao Križni put, koji je započeo predajom hrvatske vojske i pučanstva koje ju je pratilo. Prema britanskim dokumentima radilo se o 200 000 vojnika i 500 000 civila. Predali su se 15. svibnja 1945. godine na bleiburškom polju u Austriji. Dan prije toga, 14. svibnja „u 9 sati hrvatski časnik za vezu židovskog podrijetla Deutsch-Maceljski ponudio je britancima predaju dviju hrvatskih armija, koje su se sa civilnim pučanstvom povlačile prema Austriji, i koje su brojile 17 divizija, tj. preko 200.000 ljudi.“(1) Istog dana u popodnevnim satima vojska i civilno pučanstvo su stigli pred Bleiburg. Zapovjedništvo Hrvatskih oružanih snaga je od Britanaca zatražilo zaštitu civilnog pučanstva i predaju britanskoj vojsci. Tamošnji britanski zapovjednik je rekao da je obaviješten o njihovu dolasku, da će sutra moći krenuti dalje prema zapadu i zadržati svoje oružje. Taj nesretni sutra Hrvatima je donio promjenu britanskih stavova. Britanci su tražili da se Hrvati predaju Jugoslavenskoj armiji, a Hrvati su mislili da je bolje umrijeti nego se njima predati. Britanci su otezali s pregovorima sve dok partizanski pregovarač Milan Basta, i britanski brigadir Patrick Scott, nisu uspjeli prevariti i prijetnjama prisiliti generala Herenčića, da hrvatska vojska položi oružje i podigne bijele zastave. Prije predaje hrvatske vojske Tito je naredio da nitko ne smije niti jednog zarobljenika dirnuti. Nakon predaje hrvatske vojske zapovjednicima Titove Jugoslavenske armije su stigla drugačija naređenja. „Prema iskazu Ivana Gugića, u to vrijeme pripadnika 11. partizanske dalmatinske brigade, stiglo je naređenje štabu te brigade da izaberu najpouzdanije komuniste za ubijanje zarobljenika. Gugićeva 3. četa bila je određena za pratnju i osiguranje ove ubilačke jedinice koja je brojala 60-70 ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić , a glavni je komandant bio Sima Dubajić rodom iz Kistanja kraj Šibenika.“(2) Samo Tito je mogao opozvati svoje ranije naređenje, rekao je Simo Dubajić. (3) Milovan Đilas koji je do 1954. godine bio potpredsjednik Jugoslavije, predsjednika Narodne skupštine i člana Politbiroa CK KPJ kaže da je Tito bio za radikalno rješenje iz pragmatičnih razloga: Jugoslavija je bila u stanju kaosa i raspadanja, u njoj nije bilo pravilno uspostavljenih sudova, najjednostavniji izlaz je bio da se sve zarobljenike pobije i tako riješi problem. "Jest, Britanci su napravili potpuno krivo što su vratili te ljude nazad preko granice, isto kao što smo i mi učinili potpuno krivo što smo ih sve poubijali.“ (4) Slovenac Franc Perme u svojoj knjizi „Prešućeni grobovi i njihove žrtve" dokazuje da je u prvim danima nakon predaje samo na području Slovenije pobijeno 189.000 Hrvata, a daljnjih 144.500 Hrvata da je pobijeno u kolonama Križnoga puta od slovensko-hrvatske do rumunjske i bugarske granice. Jedna od postaja Križnog puta hrvatskih zarobljeničkih kolona nalazi se na ovom mjestu, u Mrtvom jarku, slijedeća je u Pčeliću, zatim u Šumi Limbuš između Kloštra i Pitomače, pa onda u šumi Seća, u Slatinskom Drenovacu i tako dalje. Dok su u okolici Suhopolja ubijani hrvatski zarobljenici, među Hrvatima u Suhopolju je vladala „nervoza“ i „veliko nezadovoljstvo“, pišu suhopoljskih partizana 20 srpnja 1945. godine u zapisnik kojeg su skupa s pismom napisanim 29. istog mjeseca poslali tadašnjem ministru beogradske jugoslavenske vlade Andriji Hebrangu. Ovo nezadovoljstvo u Suhopolju je bilo izazvano činjenicom da Hrvati koji ovdje žive uviđaju da se provodi velikosrpska politika „da pravoslavni Srbi provađaju svoje na svakom koraku“. (5) Srpski dobrovoljci, solunaši „koji su se iz Srbije povratili… ispoljavaju se kao velikosrbi“ i svojim srpstvom ne pridonose jedinstvu nego izazivaju podjele, pišu suhopoljski partizani. Prisilno se iseljava Hrvate koji imaju njemačka prezimena, i Zagorce koje je NDH naselila 1941. godine. Iz kotara Daruvar u kotar Viroviticu doseljava se Srbe pravoslavce i to najviše u okolicu Suhopolja. Suhopoljski partizani pišu da Srbi „svakako nastoje da ovdje dobiju apsolutnu vlast pa zato ovo i čine“. Još u jesene 1944. godine protjerano je u Mađarsku 15 hrvatskih obitelji. U zapisniku dalje možemo čitati da su Zagorci „sve svoje prodali što su imali u Zagorju i krvlju i znojem došli do krova nad glavom, pa sada hoće ovi Srbi koji se vraćaju (samo radi zemlje) da ih iz kuća istjeraju i da se oni usele u te kuće“. Srpski dobrovoljci, Solunaši, koji su se vratili iz Srbije neke su Zagorce potpuno opljačkali, „oteli im marvu i hranu i sve što su imali i poslali ih u Hrastovac, kotar Daruvar, na praznu i golu zemlju ne čekajući niti dok si pokose usjeve koje su zasijali na zemlji… U komisiji za preseljenje nalaze se samo pravoslavci koji …dolaze i naređuju zaplašenom narodu da mora seliti… dolaze s oružjem i govore: 'Seli se tamo i tamo'. Tim načinom preseljeno je do sada iz kotara Virovitica oko 1700 obitelji. Jedni se vraćaju u stari kraj u Zagorje, pa makar i nemaju tamo ništa pošto su sve prodali, a ako se vrate, onda odlaze u logor.“ Potpisnici ovog zapisnika obavještavaju ministra Andrija Hebranga da su sami stvar istražili, a pozivaju i njega da sa svoje strane ispita ono što se događa. O tadašnjem ponašanju domaćih Hrvata u zapisniku stoji slijedeće: „Hrvati, koji se nalaze na nekim malim dužnostima, moraju samo klimati glavom, ne smiju nigdje ništa govoriti, nalaze se samo na manjim sporednim mjestima gdje moraju šutjeti i gledati nepravdu koja se čini katoličkom narodu, bez obzira na naciju. Zbog toga dolazi do velike reakcije među narodom i veliko nezadovoljstvo se kuje, a sve to ide na štetu današnjeg poretka koji je krvavo stečen. Narod ništa ne radi zbog toga, svaki se pita što će dalje biti, dakle živi se u neizvjesnosti.“ O zarobljeničkim kolonama Križnog puta u ovom zapisniku možemo pročitati slijedeće: „Kad su prolazili domobrani (zarobljenici), kao i ustaše, nisu dozvolili da im narod nosi bilo kakvu hranu iako je Kotar odredio da se hrana pripravi za zarobljenike koji imaju doći, već su bili tučeni i dalje tjerani, a kada su naišli četnici, dobili su jesti, dapače, neki su Srbi iz općine išli ljubiti četnike …Ustanovljeno je da je između Pitomače i Sladojevaca ubijeno 1416 zarobljenika.“ ( Sladojevci su prvo selo zapadno od Slatine.) Kad je ministar Hebrang dobio ovaj zapisnik i popratno pismo, dao ih je Josipu Brozu Titu. Ivan Lucović i Stjepan Reder, supotpisnici ovog pisma, su bili uhapšeni, ali ih je Hebrang uspio izvući iz zatvora. Supotpisnik pisma Mirko Vinter nije bio uhapšen, ali u svojoj izjavi za Virovitički list 1995. godine kaže: „Možete misliti kako je meni onda bilo. Vremena su bila takva da si za čas izgubio glavu“.(6) On se na pismo Hebrangu potpisao kao borac Virovitičke udarne brigade koja je u to vrijeme već bila raspuštena, a u Suhopolju je tada bio smješten i djelovao Četvrti bataljun Pete crnogorske udarne brigade. Vinter ponovo potvrđuje ono što je potpisao 1945. godine. Ljudi su „bili toliko u strahu od progona da su s nevjericom gledali čak i na nas, svoje ljude, pa smo se onda pitali, zar smo se mi za to borili da nas se naši ljudi plaše“. (7) Tragom tog pisma u Mjesni odbor, u kojem je bila Vinterova sestra, došli predstavnici općine i neki časnik Jugoslavenske armije za kojeg Vinter nije siguran da li je bio pukovnik, potpukovnik ili tako nešto. Oni su se raspitivali o odnosima sa Srbima. U Mjesnom odboru im je rečeno da je sve u redu. Posjetitelji su rekli da ne vjeruju i „izvadili ono pismo koje smo poslali. Na njemu je gore pisalo 'OZNI da se ispita Titio' i tri puta podcrtano“, kaže Vinter. (8) Iako su i Hebrang i Tito bili obaviješteni o tome što se događa u Suhopolju, pokolji zarobljenika su nastavljeni. To možemo zaključiti iz svjedočanstva Bože Vukoje, koji u svojoj knjizi „Hrvat žive vatre“ spominje pokolj 176 zarobljenika u nedjelju iza 15. kolovoza, tj. blagdana Velike Gospe. To također potvrđuje činjenicu da je iza pokolja zarobljenika stajao tadašnji režim, vrh Komunističke partije i državni vrh komunističke Jugoslavije. Zbog toga možemo prihvatiti i svjedočanstvo Milana Prpića koji je, raspitujući se o žrtvama Križnog puta u Pčeliću, doznao da je neka ženska osoba, kao predstavnik režima, u jednom mlinu na rijeci Brežnici zapisivala podatke o ubijenima. Vlasti komunističke Jugoslavije su ubojstva zarobljenika provodile sustavno, a bivši četnici u Četvrtom bataljunu Pete crnogorske proleterske brigade, smješteni u Suhopolju, samo su na svoj način odrađivali njima povjereni posao. Samo u jednom od svojih pothvata u šumu su otjerali nekoliko stotina zarobljenika i tamo ih poklali. (9) Imamo dva svjedočanstva da su ljudi bili mučeni na ražnju. Jedno je se odnosi na Mrtvi jaraka, a drugo na selo Gaćište. Na pitanje kako su mogli bez suđenja masovno ubijati ljude Zdenko Zavadlav, bivši zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora je odgovorio:"Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je, da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer da revolucija još traje. Rekli su nam, da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza." (10) Drugu fazu revolucije u općini Suhopolje je provodio Četvrti bataljun Pete crnogorske udarne brigade. Andrija Hebrang od kojeg su suhopoljski partizani tražili zaštitu i sam je uhapšen i nestao 1948. godine, ni danas se ne zna gdje mu je grob. Njegov sin Andrija Hebrang mlađi kaže da je zajedno s njegovim ocem bio uhapšen cijeli krug njegovih pristalica od kojih su preživjeli samo neki i to nakon teških mučenja i poniženja. Uhapsili su i Hebrangovu suprugu Olgu i osudili je na 12 godina robije jer nije htjela svjedočiti protiv svog muža. Istu sudbinu doživjeli su i brojne njegove pristaše. Hebrangovoj supruzi Olgi su rekli da njezina djeca više nisu živa. Djeci Andrije Hebranga su rekli da je njihova majka mrtva i poslali ih njihovoj teti u Zagreb. Nakon izlaska iz zatvora njoj i djeci komunisti su promijenili prezime. Braneći svoga oca, Andrija Hebrang mlađi piše da je 1943. godine unutar komunističke partije došlo do razlaza između prohrvatske i projugoslavenske struje. On tvrdi da je njegov otac stradao zato što je zastupao prohrvatsku struju i vodio politiku očuvanja hrvatskih nacionalnih interesa. On tvrdi da je nadnacionalna „jugokomunistička“ struja već tijekom Drugog svjetskog rata započela svoj krvavi pir koji će uskoro uništiti svaku mogućnost spominjanja hrvatskih nacionalnih interesa. Zbog toga će umjesto obećane federacije stvoriti tamnicu hrvatskog naroda u Jugoslaviji. „Današnji neokomunisti slijede takvu strategiju jugokomunističkih prethodnika i zato ne mogu prihvatiti slobodnu Hrvatsku u svoj punini“, tvrdi Andrija Hebrang mlađi. (11) Po njegovom mišljenju Hrvatska je još uvijek preplavljena „jugokomunizmom“. Nesporno da je Titova Jugoslavenska armija počinila kaznena djela zločina i zločina protiv čovječnosti, kaže prof. Branimir Lukšić: „Tu je počinjen i zločin genocida opisan i sankcioniran u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine, jer su mnogi od tih zločina počinjeni u namjeri da se ljudi unište kao pripadnici hrvatskoga naroda, čime se stekla kvalifikacija čina i namjere zločina genocida. Postupak britanskih zapovjednika izručenjem u sigurnu smrt hrvatske vojske i civila koji su im se predali skoro nema presedana u povijesti civiliziranih naroda, i taj se čin protivi svim propisima međunarodnog konvencijskog i običajnog ratnog prava …Iz dostupnih dokumenata može se zaključiti, ne samo da je Tito znao za ove zločine, nego da je on idejni začetnik kolona smrti i masovnih likvidacija, da je nadgledao njihovu provedbu, naredio uništavanje svih pisanih dokumenata vezanih uz masovne likvidacije, i da je uveo drakonske kazne za sve one koji bi na bilo koji način progovorili o žrtvama.“ (7) Dok su vladali naredbodavci ubojica ovih žrtava u Mrtvom jarku, nije se smjelo niti misliti da će jednog dana ovdje doći hrvatski policajci i vojnici i ovim žrtvama odati počast, a danas se to događa. Nije se smjelo niti misliti da će ovdje jednog dana doći predstavnici suverene hrvatske države, predstavnici županije, gradova i općina i ovim žrtvama odati počast, a danas se to događa. Kad se pred ovim spomenikom izgovore molitve, polože vijenci i zapale svijeće, to cvjetaju i gore grobovi hrvatskih žrtava; nebo se raduje, a naši mrtvi u grobovima znaju da smo mi tu i da je hrvatska suverena i slobodna. Danas je hrvatski dan sjećanja, važan i veliki dan za ove žrtve, za naš hrvatski narod i cijelu domovinu. Ako to netko ne razumije, nije naučio neke važne riječi hrvatskog jezika i ne razumije hrvatsku dušu. U ljudskoj duši postoji nevidljivi krvotok koji nas veže s našom prošlošću, s našim precima i korijenima, struji kroz naš jezik, našu kulturu, ponekad ključa u našem srcu, a ponekad boli u našim ranama. U našem jeziku progovara nam tako stara i drevna, a u isto vrijeme i tako nova i mlada Hrvatska. U našem jeziku progovaraju nam i otac i majka, i djeca naše djece, i još nerođeni, kad nas više ne bude, govorit će njime. U našoj književnosti ne žive samo suvremeni pisci, nego i otac hrvatske književnosti Marko Marulić i mnogi drugi. U hrvatskim braniteljima Domovinskog rata pobijedili su neki stari hrvatski ratnici, borci i pobjednici, ali i oni koji se nikada doma nisu vratili kao pobjednici. Ima nešto što nas veže prolazeći kroz prostor i vrijeme i njima iza leđa. Zato se mi danas ovdje možemo na miru pomoliti i odati počast svim žrtvama bez izuzetka, ali prije svega ovima ovdje nikad ne zaboravljenima od ljudi ovog kraja i onih koji vole svoj narod i Domovinu. Hvala!
* * * 2) isto, 3) isto, 4) isto, Lukćić se poziva na Đilasov intervjuu u prosincu 1979. godine u listu „Encounter" 5) Mira Pelikan,Miroslav Gazda, Spomenar hrvatskim žrtvama Virovitičko-podravske županije, stradalim 1941.-1945. i 1991.-1995. godine, Osijek, 2003., Državni arhiv, Pismo Andriji Hebrangu, str. 55-58 6) Virovitički list, 30. lipnja 1995., 7) isto, 8) isto 9) ) Mira Pelikan,Miroslav Gazda, Spomenar hrvatskim žrtvama Virovitičko-podravske županije, stradalim 1941.-1945. i 1991.-1995. godine, Osijek, 2003., Državni arhiv, Pismo Andriji Hebrangu, str. 55-58 10) ) Veza Brnaimir Lukšić, („Nedjeljni jutarnji" od 25.5.2003.) 6) Andrija Hebrang, http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/18021-a-hebrang-ne-treba-nam-josipovicem-i-brozov-jugoantifasizam-mi-imamo-hrvatski-antifasizam.html |